U teškim i neizvjesnim ratnim vremenima 18. 12. 1993. godine u Zagrebu uoči Nikoljdana obnovljeno je Srpsko privredno društvo "Privrednik" kako bi se, prema iskazima obnovitelja, najprije od zaborava sačuvala veličanstvena ideja solidarnosti i čovjekoljublja kojom su bile nošene generacije prethodnika u privrženosti svom narodu i kako bi se vratila i sačuvala golema "Privrednikova" imovina, a kasnije kako bi se ukazalo na privredne i prosvjetne probleme s kojima se srpska zajednica u Republici Hrvatskoj susreće i kako bi se srpska zajednica privredno pokrenula jer kako je govorio Vladimir Matijević osnivač "Privrednika": "Najveće je dobročinstvo dati čovjeku poštena rada i zarade." Na obnoviteljskoj Skupštini bili su prisutni samo hrabri, odvažni i odlučni: Rade Peleš, Stevan Pjevac, Branko Jaić, Veljko Ognjenović, Ranko Rosić, Miroslav Mihajlović, Milan Radmanović, Nedjeljko Vukadinović, Dušan Kukić, Grozdana Dević, Đuro Zoroja, Kostadin Milošević, Milan Relić, Nenad Mitrašinović, Milutin Mraović i Bosiljka Pavković. Dakle, ukupno 16 obnovitelja "Privrednika". Nažalost neki od njih više nisu među živima: Rade Peleš, Đuro Zoroja i Grozdana Dević. Prema svjedočenjima predsjednika su birali po hrabrosti. Izbor je pao na Radu Peleša koji je potpisao osnivačke akte jer se drugi nisu usudili. "Društvo se obnovlja", kako piše u Odluci o obnavljanju, "na temelju Pravila usvojenih 3. 8. 1911. godine koja su registrirana pod brojem 49938 od 4. 11. 1911. godine kod Zemaljske vlade kraljevine Hrvatske, Slavonije, i Dalmacije i prema istim usvojen je Statut Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’." Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske "Privrednik" je od 25. 04. 1994. godine upisan u Registar udruženja građana Republike Hrvatske sa sjedištem u Zagrebu a kasnije na temelju Zakona o udrugama upisan je u Registar udruga Republike Hrvatske. Za sjedište društva određena je Preradovićeva ulica 18/1 u Zagrebu u Privrednikovom domu.
Osnivanje "Privrednika"
Srpsko privredno društvo "Privrednik" osnovano je 23. 9. 1897. godine u Zagrebu kao jedna od najznačajnijih privredno-prosvjetnih institucija srpskog naroda, na inicijativu humaniste i dobrotvora, veletrgovca i rodoljuba Vladimira Matijevića iz Gornjeg Budačkog na Kordunu. Nakon što je osnovana Srpska banka također sa središtem u Zagrebu (1895. godine) i Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, realizira se Matijevićeva ideja o stvaranju udruženja koje će organizirano raditi na pronalaženju i podizanju, zbrinjavanju i obrazovanju nadarene djece iz siromašnih porodica iz Dalmacije, Like, Korduna, Banije, Slavonije, Bosne, Hercegovine, Vojvodine, kako bi se ta djeca stručno osposobila za razne zanate i trgovinu, i kako bi im se pomoglo da kasnije otvore svoje samostalne radnje i tako postanu nosiocima oživljavanja privrede kao osnovnog preduvjeta za kulturni i društveni preporod svoga naroda. Za prvog predsjednika Društva izabran je Isidor Dobrović iz Daruvara, trgovac i jedan od najvećih "Privrednikovih" dobrotvora, također i jedan od osnivača Srpske banke i prvi doživotni predsjednik društva "Privrednik", za potpredsjednike Vladimir Matijević i Nikola Ćuk, trgovac vinom i veliki "Privrednikov" dobrotvor, a za sekretara Ljubomir P. Ristić. "Privrednik" je od svog osnutka pa do prestanka rada odškolovao 36.775 pitomaca pretežno siromašne muške i ženske djece. Svi su oni kao jedan znali da se samo "radom, štednjom i čestitošću", kako je govorio njihov dobrotvor i učitelj Matijević, mogu ostvariti snovi i ispuniti nade. Pomagači i suradnici "Privrednika" bili su i poznati znanstvenici kao što su Nikola Tesla i Mihailo Pupin kao i mnogi drugi. Tako je Mihailo Pupin svu svoju zaostavštinu predao na upravljanje "Privredniku" i naložio formiranje fonda "Mihailo Pupin" iz kojeg će se stipendirati nadareni učenici. Od samog osnivanja "Privrednik" je razvio veoma intenzivnu i razgranatu aktivnost. Bilo je potrebno najprije povezati se s učiteljima, sveštenicima i drugim viđenijim ljudima na terenu, koji su dobrovoljno radili kao "Privrednikovi" povjerenici na pronalaženju i odabiru bistrih i radišnih dječaka a kasnije i djevojčica iz siromašnih porodica spremnih i sposobnih izučavati zanat i trgovinu. Također, bilo je potrebno pronaći mjesto kod majstora, vlasnika zanatskih i trgovačkih radnji gdje bi se šegrti obučavali. "Privrednik" je s poslodavcima sklapao posebne ugovore u kojima su se oni obavezivali da će šegrtu, "Privrednikovom" pitomcu, osigurati stan, hranu, odjeću i obuću, da će ga učiti vještini zanata i pratiti njegovo redovno pohađanje škole.
Svi "Privrednikovi" pitomci morali su svojeručno napisati molbu za prijem i tome priložiti suglasnost roditelja ili staratelja. Uvjeti prijema bili su veoma strogi: budući pitomci morali su imati između 12 i 15 godina, morali su biti fizički i mentalno potpuno zdravi, visine najmanje 1,30 m, prijatne vanjštine i dobrog vladanja, pismeni i "dobri iz računa".
Djeca su bez novca s najnužnijim osobnim stvarima i s kartonskom ceduljom na reveru na kojoj je osim imena i prezimena djeteta i njegova evidencijskog broja pisalo odredište putovanja, stizali na zagrebački kolodvor gdje su ih dočekivali predstavnici "Privrednika" i odvodili do njihovog privremenog smještaja, najprije u vinograd nadomak Zagreba koji je "Privredniku" ustupio Nikola Ćuk, i u kojem su se nalazile adaptirane barake sa spavaonicama i trpezarijom. Od 1907. godine, kada je "Privrednik" kupio zgradu i gospodarske objekte s dvorištem u Preradovićevoj 18 i nakon što ih je adaptirao i dogradio, djeca se smještaju u taj novopodignuti i uređeni Privrednikov dom. Tu su se obavljali liječnički pregledi, provjeravalo se stečeno znanje pitomaca kao i njihova sklonost određenim zanimanjima. Poslije izvjesnog vremena odatle se pitomci upućuju izabranom poslodavcu kod kojeg će učiti zanat, odnosno trgovinu.
Da bi se spriječilo da poslodavci pitomce prekomjerno izrabljuju "Privrednikovi" povjerenici barem jednom godišnje obilazili su svoje štićenike kako bi nadzirali postupanje poslodavaca prema njima. U slučaju ako bi se utvrdilo da poslodavac nije poštovao ugovorne obaveze ugovor bi se raskidao i za pitomca bi se tražilo drugo mjesto Također, redovito su se povjerenici sastajali s pitomcima za koje su bili zaduženi. Na tim sastancima razgovaralo se o uvjetima rada, o pitanjima iz života šegrta, organizirane su priredbe, predavanja i proslave, nabavljane su i razmjenjivane knjige.
Svi zanati učili su se četiri odnosno tri godine. Na posebnom formularu poslodavac je bio obavezan jednom godišnje iznijeti svoja zapažanja o radu šegrta. Po završenom šegrtovanju pitomcima su uručivane svjedodžbe o izučenom zanatu i oni bi postajali pomoćnici koji su za svoj rad dobivali plaću. Neki su ostajali kod gazde kod kojeg su izučavali zanat, drugi su postajali njihovi ortaci ili bi preuzimali njihove radnje.
Kako bi se pitomci potaknuli na štednju i kako bi se mladim početnicima osigurao kapital za otvaranje samostalnih zanatskih i trgovačkih radnji, na Matijevićevu inicijativu osnovana je 1903. godine Glavna privredna zadruga. Naime, svojim članovima koji su navršili 24 godine, uz tri jamca, a to su obično bili drugi pitomci, Zadruga im je omogućavala da podignu kredite u iznosu peterostruke vrijednosti svote koju je korisnik imao.
Zajedno s Dobrotvornom zadrugom "Srpkinja" "Privrednik" je žensku djecu smještao u ugledne srpske kuće gdje bi učili lijepom ponašanju i kućnim poslovima. Na ovom polju najviše je učinila Paulina Matijević, supruga Vladimira Matijevića. Do početka Prvog svjetskog rata "Privrednik" je na ovaj način zbrinuo oko 250 ženske djece.
Preko "Privrednika" do 1914. godine u različite zanate i trgovinu obučilo se preko 10.500 pitomaca. Odmah nakon objave rata 1914. godine ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naredio je zabranu svakog rada Srpskog privrednog društva "Privrednik". Mnogi članovi uprave "Privrednika" bili su uhapšeni pod optužbom veleizdaje a "Privrednikova" imovina bila je demolirana i uništena. Matijević je uspio pobjeći i emigrirati u Švicarsku.
Nakon završetka rata "Privrednik" je obnovio rad, ali već 1923. godine preseljava u Beograd ostavljajući predstavništvo u Zagrebu u Preradovićevoj 18 koje je uspješno djelovalo do 1941. godine kada u Hrvatskoj vlast preuzimaju ustaše i svojim terorom i zločinačkom politikom onemogućuju bilo kakav "Privrednikov" rad.
Na "Privrednikovu" imovinu najprije je, dakle, nasrnula ustaška vlast 1941. godine što se vidi iz dopisa koji je Gradsko poglavarstvo u Zagrebu uputilo Državnom ravnateljstvu za ponovu NDH "da je Srpski privrednik, vlasnik kuće u Preradovićevoj ul.18 nepoznato kuda otišao" i da se u skladu "zakonske odredbe o imovini osoba izseljenih sa područja Nezavisne Države Hrvatske" treba postupati.
Odlukom komunističke vlasti, najprije je Ministarstvo trgovine NR Srbije od 24. 4. 1945. godine razriješilo dotadašnju upravu "Privrednika" i postavilo privremenu, a onda je uvođenjem besplatnog školstva i donošenjem Zakona o učenicima u privredi, rješenjem od 21. 10. 1946. godine Srpsko privredno društvo "Privrednik" ukinuto. Nakon gotovo 50 godina humanog rada i nastojanja "Privrednik" je prestao djelovati. Sva imovina mu je također oduzeta i postala općenarodna i stavljena je pod upravu državnih organa.
Rješenjem Ministarstva rada Narodne Republike Srbije br. Priv. 263 od 26 9. 1947. godine odlučeno je da se sva pokretna i nepokretna imovina koja se nalazi na teritoriju Narodne Republike Hrvatske preda Ministarstvu rada NR Hrvatske na upravu a Ministarstvo rada NR Hrvatske rješenjem br. 5052-VII-1948 od 24. 2. 1948. godine odlučuje da "Privrednikovu" imovinu preda na upravu Ministarstvu komunalnih poslova NR Hrvatske tako da se jedna kuća u Preradovićevoj ul. br. 18 u Zagrebu preda na upravu Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta" iz Zagreba. Istim rješenjem naloženo je da se sva ostala imovina "Privrednika" upotrijebi za jačanje materijalnih izvora narodnih odbora.
Sve je to potvrdila Vlada NR Hrvatske odlukom: "da se nekretnine bivšeg Srpskog privrednog društva 'Privrednik' upisane u z.k.ul.br.3389 k.o. grad Zagreb k.č.br.3318 kuća u Preradovićevoj ul.18 i nekretnine upisane u z. k. ul.br.658 k.o. Daruvar čest. mj. br. 41 i 42 kuća na Trgu Maršala Tita br.7 koje su temeljem čl. 29 Zakona o učenicima u privredi postale općenarodna imovina ustupaju Srpskom kulturnom društvu 'Prosvjeta', a ostala imovina SPD 'Privrednik' na području
NR Hrvatske prenosi na gradske (mjesne) odbore".
Donošenjem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta i Uredbe o postupku za provođenje nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta Komisija za nacionalizaciju pri Narodnom odboru općine Donji Grad u Zagrebu 1959. godine donijela je rješenje kojim se nacionaliziraju najamne zgrade i građevinsko zemljište Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta", a radi se o poslovnoj zgradi u Berislavićevoj br.10 u Zagrebu, te o najamnoj stambenoj zgradi u Zagrebu, Preradovićeva ulica br. 18, 18/1 i 18/2, kao i o poslovnoj zgradi u Zagrebu, Preradovićeva br. 21 i 23. Od nacionalizacije je na zahtjev "Prosvjete" izuzeta dvorana u zgradi Preradovićeva ulica br. 18/1 i čitava zgrada u Berislavićevoj br.10. Tadašnja država je, dakle, samovoljno dala "Privrednikovu" imovinu "Prosvjeti" da bi je na isti način opet od "Prosvjete" uzela.
Obnova rada 1993. godine
Obnavljanje Srpskog privrednog društva "Privrednik" u Zagrebu bilo je u najmanju ruku dramatično. U ratnom plamenu nestajao je jedan svijet sa svim svojim ustaljenim obrascima življenja i uspostavljenim vrijednostima. Najprije početkom 1990. godine obnovljen je rad Srpskog kulturnog društva "Prosvjeta" u Zagrebu. Prema svjedočenjima obnovitelja "Privrednika" u sklopu "Prosvjete" osnovana je Privredna sekcija 8. 5. 1990. godine. Članovi sekcije svakog utorka održavali su sastanke u prostorijama u Preradovićevoj 18/1. Posjećenost tih sastanaka bila je izuzetno dobra. Na tim sastancima pričalo se o povijesti, o doprinosima Srba gradu Zagrebu i svojoj domovini Hrvatskoj: doprinosima u prosvjeti, umjetnosti, kulturi, privredi, sportu i sl. Posebno interesantno za njih bilo je kontroverzno mišljenje koje su iznosili neki tadašnji hrvatski političari da se Srbima u Hrvatskoj oduzme sve ono što su dobili za vrijeme prva i druge Jugoslavije a vrati ono što su sami stvorili do 1914. godine. To je neke od njih ponukalo da istražuju što su Srbi u Hrvatskoj stvorili i imali prije nastanka prve i druge Jugoslavije. Tada su rijetki nešto znali o "Privredniku". Međutim, sredinom 1991. godine rukovodstvo "Prosvjete" uslijed pritisaka bježi iz Zagreba. Društvene prostorije ostale su prazne. Stevan Pjevac i Kosta Milošević koji će kasnije biti jedni od obnovitelja "Privrednika" preuzimaju čuvanje prostora i imovinu društva. Kako svjedoči Kosta Milošević oni su bili u stalnom kontaktu sa Savom Popovićem članom Glavnog odbora "Prosvjete" koji je bio u izbjeglištvu u Beogradu. Popović koji je ujedno bio i šef računovodstva Izdavačkog poduzeća "Prosvjeta" obavijestio ih je da se u ladici njegovog radnog stola u Berislavićevoj 10 gdje je bilo sjedište poduzeća nalaze vlastovnice za neke "Privrednikove" objekte kao i za objekte Srpske banke. Brojevi zemljišno knjiških uložaka otvorili su put i za druge dokumente koji su potvrđivali "Privrednikovu" imovinu i imovinu Srpske banke. U pronalaženju i istraživanju dokumentacije o "Privredniku", Srpskoj banci i Savezu srpskih zemljoradničkih zadruga posebno se istakao Đuro Zoroja također jedna od obnovitelja "Privrednika". On je prikupio ogromnu i relevantnu dokumentaciju iz raznih arhiva i muzeja što će biti veoma dragocjeno kada se bude kompletirala dokumentacija za podnošenje zahtjeva za povrat oduzete "Privrednikove" imovine. Vrlo brzo rodila se ideja da se osnuje Štedno-kreditna zadruga i poduzeće Privrednik invest što se i ostvaruje početkom 1991. godine kada im se izdaje rješenje o registraciji. Prostorije u Preradovićevoj 18/1 daju se na korištenje Izdavačkom poduzeću "Prosvjeta" uz prethodno iseljenje Šahovskog saveza Hrvatske koji je do tada koristio te prostore. Odmah zatim počinje obnova tih prostora. Sredinom 1992. godine ponovo se saziva Skupština "Prosvjete" na kojoj prisustvuje 14 članova i formira se privremeni Glavni odbor. Kako je mandat toga odbora bio limitiran na 6 mjeseci početkom 1993. godine saziva se nova Skupština "Prosvjete" i bira se novo rukovodstvo. Dio stalnih članova "Prosvjete" ostaje u Preradovićevoj 18/1 i razmišljao o obnavljanju rada "Privrednika". Vrlo brzo broj članova "Privrednika" popeo se na 45. U tom vremenu posebna pažnja je poklanjana prikupljanju relevantne dokumentacije o Srpskom privrednom društvu "Privrednik". Tada su se mnogi članovi upoznali sa značajem i ulogom "Privrednika" za srpski narod. Po prvi put se otkrila velika imovina koja je nekada bila u "Privrednikovom" vlasništvu.
"Privrednikova" imovina
Gotovo da u Hrvatskoj nema grada ili većeg mjesta u kojem "Privrednik" nije imao neku svoju imovinu: nekretninu, legat, udio u vlasništvu i sl. Svu svoju imovinu stekao je darovnicama, zadužbinama, legatima, ostavštinama… Imao je udjele u Srpskoj banci. Imao je svoje zaklade, fondove; bio je vlasnik đačkih domova i internata. Imao je i svoju štampariju.
Navest ćemo samo neke "Privrednikove" nekretnine za koje je prikupljena potrebna dokumentacija i za koje su podnešeni u zakonskom roku zahtjevi za denacionalizaciju. U Zagrebu: zgrada i građevinsko zemljište u Preradovićevoj kbr. 18, 18/1 i 18/2, kčbr. 3318, upisano u z. k. ul. br. 3389 k. o. Grad Zagreb (navedeni kompleks u Preradovićevoj ulici postao je vlasništvo "Privrednika" temeljem kupoprodajnog ugovora koji je zaključen između tada prodavatelja Milana Nossana, trgovca iz Zagreba i Srpskog privrednog društva "Privrednik" iz Zagreba, a taj ugovor je proveden u zemljišnim knjigama dana 4. 7. 1907.godine); kuća i zemljište na uglu Berislavićeve kbr. 4 i Gajeva kbr. 15, kčbr. 3079, upisano u z. k. ul. br. 3389 k. o. Grad Zagreb (Bačić Lazar i Bačić Dragica iz Jasenovca darovali su 5. 11. 1921. godine Srpskom privrednom društvu "Privrednik" iz Zagreba zgradu i dvorište koji se nalaze na uglu Berislavićeva ul. br.4 i Gajeve br.15); kuća i zemljište u Samoborskoj cesti kbr. 1, kčbr. 5040/1, upisano u z. k. ul. br. 4221 k. o. Grad Zagreb. U Slavonskom Brodu: kuća i zemljište u Radičevićevoj ulici kbr. 17, kčbr. 94, upisano u z. k. ul. br. 66 k. o. Brod; kuća i zemljište na Trgu pobjede kbr. 2, kčbr. 158/1, upisano u z. k. ul. br. 935 k. o. Brod. U Daruvaru: kuća i zemljište na Trgu maršala Tita kbr. 7, kčbr. 41 i 42, upisano u z. k. ul. br. 658 k. o. Daruvar. U Rijeci: kuća i zemljište u ulici Isonzo kbr. 1 i 3, kčbr. 1902/4 i 1903, upisano u z. k. ul. br. 1371 k. o. Plase. U Gospiću: kuća i zemljište kčbr. 848 i 847 iz z. k. ul. br. 42 k. o. Gospić. U Pakracu: kuća i zemljište upisano u z. k. ul. br. 8 k. o. Pakrac. U Osijeku: kuća i zemljište u Krstevoj ulici kbr. 48, kčbr. 2671 i 2672 upisano u z. k. ul. br. 411 k. o. Osijek. Većima od navedenih nekretnina nalaze se u samim centrima navedenih gradova i njihova je ekonomska vrijednost velika. Sva "Privrednikova" imovina nastala je samo za jednu svrhu: pomaganje kod školovanja nadarene i siromašne djece i omladine. Svu imovinu su stvorili i ostavili kasnijim generacijama oni koji ne samo što su imali materijalno bogatstvo nego i svijest da bez jake i povezane zajednice nema ni pojedinačnog napretka ni prosperiteta.